Stvaranje plagijata nije etički, ali ni zakonski prihvatljiv postupak. Budući da je plagiranje nešto složeniji pojam, s ciljem njegovog opisivanja stvoreno je više definicija, ali sve one u suštini plagijat objašnjavaju kao krađu intelektualnog vlasništva.
Pod pojmom plagiranja općenito se podrazumijeva neovlašteno korištenje tuđih riječi, ideja i koncepata bez navođenja izvora iz kojeg su preuzete.
Načini plagiranja
Osim doslovnog kopiranja tuđeg teksta, plagirati se može i na nekoliko drugih načina. U knjizi o etici za informatičko doba Quinn (2014) navodi nekoliko tipova plagiranja. Plagijat stvaramo
ako:
Kopiramo riječi druge osobe bez stavljanja kopiranog teksta u navodnike i bez
navođenja izvora
Parafraziramo riječi druge osobe bez navođenja izvora
6
Inkorporiramo likove ili crteže druge osobe bez navođenja izvora
Uključimo činjenice koje nisu općepoznate bez navođenja izvora
Upotrijebimo ideje ili teorije druge osobe bez odavanja priznanja toj osobi
Uz to „plagirati se može i tekst sa stranoga jezika i to tako da se doslovno prevede cijeli rad,
bez navođenja izvornih autora i bez njihova znanja i dopuštenja“ (Baždarić et al., 2009)
Iz naučnog rada “Plagiranje kao oblik akademke nečestitosti”
Muselinović, Silvija
Odabrao:
Miro Pandur
urednik stranice Učitelj 21 vijeka